Hrvatske božićne pjesme i duh Božića

Poštovane članice i članovi Matice hrvatske, dragi prijatelji, kolegice i kolege!

Okupljeni na Božićnom susretu u Matici hrvatskoj možemo se upitati: Odakle izvire i kako usprkos svemu opstaje ta neodoljiva i privlačna snaga i draž Božića? Jesu li to obredi i pobožnost, je li idilična ljepota običaja, simbolizam ukrasa i darivanja? Je li to obilje stola i obiteljska okupljanja, blizina s dragim osobama i prijateljima? Zasigurno, na svoj način, jest i to. Ali sve to gubilo bi svoj smisao i ne bi bilo tako postojana tradicija, toliko draga svakome od nas pojedinačno i svima nama u zajedništvu naroda da nema jedne bitne sastavnice svega onoga što tvori Božić i čini ga posebnim: božićne pjesme. 

Na Božićnom susretu u Matici hrvatskoj nastupili su Zbor Osnovne škole Hrvatski Leskovac i Ladarice / Snimio Mirko Cvjetko

Upravo hrvatske božićne pjesme, od kojih neke sežu u duboku starinu i prema Milovanu Gavazziju predstavljaju same početke i najstarije primjere hrvatskoga stihotvorstva, nose u sebi ono što možemo zvati DUHOM BOŽIĆA. U hrvatskom božićnom pjevu sadrži se spomen i zazivanje svega što nam Božić donosi i daje: pobožnost, običaj, darove, zajedništvo, ljubav prema bližnjima. Božić u sebi nosi poklad vjere zasijan porukama iz navoda u Matejevu i Lukinu evanđelju koji Isusovo rođenje opisuju kao povijesnu činjenicu u točno određenom vremenu, u povijesti jednoga roda (Davidova) i jedne obitelji (tesara Josipa iz Nazareta u Galileji) u židovskom narodu, na točno određenom mjestu i prilikama, tj. u gradu Betlehemu u Judeji, u vrijeme rimskoga popisa stanovništva prema naredbi cara Augusta, za vrijeme Kvirinija, rimskoga upravitelja Sirije. 

Hrvati čuvaju iskonski duh Božića

Prvi pisani spomen kršćanskog slavljenja Božića sačuvan je u Philocalusovu Depositio episcoporum i Depositio Martyrum, gdje se uz popis rimskih biskupa i mučenika, navodi  kršćansko slavljenje Nativitatis Domini Nostri Jesu Christi što će reći Rođenje Gospodina našega Isusa Krista i to 336. godine na dan 25. 12. kada se u Rimu slavio Dies Natalis Solis Invicti, istočnjački mitraistički kult rođenja nepobjedivog sunca koji je 274. godine uveo car Aurelijan na dan zimskog solsticija. Rimsko slavljenje Sunca tada još uvijek progonjenim kršćanima u Rimu moglo je biti privlačno i obećavajuće jer se u Knjizi proroka Malahije, na samom kraju Staroga zavjeta (Mal 3, 20-21) govori da će onima koji smjerno časte Ime Jahvino zasjati sunce pravde, na čijim krilima će oni u dan koji im priprema Jahve gaziti bezbožnike kao prah pod nogama. K tomu još evanđelist Luka (Lk 1, 78-79) u Zaharijinu hvalospjevu navodi da će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.

Prve hrvatske božićne pjesme sačuvane su u pjesmarici
iz 1380, rekao je predsjednik MH Damir Zorić

U različitim slavljenjima Božića kroz povijest, na temeljima vjere koja je zasnovana na evanđeoskim izvješćima o događaju rođenja Isusova u betlehemskoj štalici, prepletenim pučkim tradicijama u kojima su očuvani i neki prežitci pretkršćanskih svjetonazora, kao i utjecaji različitih mediteranskih i srednjoeuropskih pjevnih tradicija i crkvenih pjevanja, oblikovano je slavljenje Božića u pjesmi kakvo poznajemo i prakticiramo danas. Osobito nam je omiljen Badnji dan, napose sama večer uoči Božića, bogat običajima i simbolizmom naslijeđenim iz pretkršćanskih svjetonazora. Ime je dobio po panju badnjaku, uz koji se u božićnoj noći bdije (od staroslav. bðděti što znači bdjeti, što je istoznačno s vigilia kako se u romanskom svijetu nazivaju božićna bdjenja).

Bez obzira na novotarije kojih je sve više, mi Hrvati čuvamo iskonski duh Božića. Nadam se i vjerujem da i drugi narodi svijeta na isti način čuvaju taj istinski, nepatvoreni Božić. 

Kao što su njemački, a potom i svi drugi po Europi pa i naši hrvatski romantičari vjerovali da se duh naroda (njem. Volksgeist) najbolje čuva u narodnoj pjesmi, tako i mi možemo reći da je duh Božića najbolje očuvan u božićnim pjesmama. Upravo te pjesme daju puni značaj i smisao svim drugim vidljivim i duhovnim vrednotama Božića: veselju, darivanju, obilju stola, pobožnosti i miru među ljudima. Odgovor na pitanje o privlačnosti Božića u našem početnom pitanju nalazi se u božićnim pjesama – doslovno u zajedničkom njihovu pjevanju.

Današnje hrvatske božićne pjesme standardizirane su još od konca 19. i početka 20. stoljeća, pa su ravnomjerno prisutne u svim hrvatskim krajevima. Osobito je to zasluga Hrvatskog crkvenog kantuala iz 1934. te, iz bližeg vremena, crkvene pjesmarice Pjevajte Gospodinu pjesmu novu iz 1985. godine. Zbog izričito teološki smislenog opisivanja povijesnog događaja rođenja Isusovog u Betlehemu hrvatske su božićne pjesme prihvaćene i kao liturgijske pjesme pa ih u blagdansko vrijeme Crkva dopušta pjevati u misnim slavljima umjesto kanonski propisanih liturgijskih napjeva. Nakon aggiornamenta Drugog vatikanskog koncila (a upravo se obilježava 60 godina od njegova svršetka) hrvatski su biskupi 1969. dopustili da se „u adventu, korizmi, i na blagdane“ pjevaju i napjevi pučkog-crkvenog pjevanja. Zato se u božićno vrijeme na misama umjesto uobičajenih liturgijskih pjesama pjevaju božićne, od ulazne Veselje ti navješćujem, Radujte se narodi, preko Kyrie Eleison, do završne Narodi nam se kralj nebeski kojima se ne samo harmonično prati misni obred nego se kroz te pjesme pjeva o božićnim događajima rođenja Isusova, od navještenja veselja i radosti koja se objavljuje narodima, molbi Gospodinu (Kyrie Eleison) rođenom u štalici i položenom na slamu u jaslama do, na koncu mise, slavljenja i veselja rođenja nebeskog kralja koji na početku godine tj. na tom mladom ljetu, kako pjesma kaže, donosi svega obilja, pa nas pjesma dalje zove ne samo na tom mladom ljetu veselimo se nego i svih drugih božićnih svetih dana sve tamo do Sveta tri kralja.

Prve hrvatske božićne pjesme sačuvane su u pjesmarici iz 1380. koju se, budući se nalazi u Parizu, u hrvatskoj literaturi naziva Pariška pjesmarica (a u francuskoj Code Slave) u kojoj su i dvije božićne pjesme: Proslavimo Otca Boga i Bog se rodi v Vitliomi, što će reći u Betlehemu. 

Dvije pjesme koje su obilježile hrvatsku narodnu tradiciju

Usput budi rečeno, ako ste u pravopisnoj dvojbi kako pisati genitiv imenice Otac, kao Oca, s nenaglašenim T ili pak s očuvanim T, dakle kao Otca, evo vam odgovora u naslovu ove pjesme: naši stari prije šest i pol stoljeća, imenicu otac u genitivu su pisali otca a ne oca!

Našu narodnu tradiciju, stoljećima unazad, sve do spomenute standardizacije božićnih pjesama, obilježile su dvije božićne pjesme. Na hrvatskom sjeveru bila je to pjesma Narodi nam se kralj nebeski, u kojoj se pjeva neka vrsta božićne kronike koja počinje na mlado ljeto, budući se u kršćanskom kalendaru sve do reforme julijanskog kalendara Božić uzimao kao početak nove godine, sa svim obiljem i veseljem koje prati dalje božićne dane od Svetog Stjepana do Sveta tri kralja. Ili kako je fra Bonaventura Duda u knjizi Svijeta Razveselitelj o pjesmi Narodi nam se kralj nebeski sažeto izrekao: prepjevani kalendar i himan božićnog vremena kojim slavimo spasiteljski plan božje ljubavi. 

Ova je hrvatska kajkavska pjesma prvi put zapisana 1593. na krajnjem hrvatskome sjeveru, u Prekomurskoj pjesmarici (dakle, iste one godine kada će Hrvati u bitci kod Siska odnijeti presudnu bitku u stoljetnoj borbi s Osmanlijama čije je napredovanje tom hrvatskom pobjedom napokon zaustavljeno). Kasnije se ta pjesma, tako omiljena na hrvatskom sjeveru, nalazi i u pjesmarici Bara Tomašića iz 1690, a zapisana je i u svim izdanjima znamenite pjesmarice zagrebačke crkve Cithara octochorda, prvom iz 1701, drugom iz 1723. i trećem iz 1757. godine. Danas se pjeva ne samo na hrvatskom sjeveru, nego i u svim katoličkim crkvama i domovima gdje god Hrvati slave Božić i to ne više kao kajkavska hrvatska pjesma, nego kao standardno hrvatska pjesma. Ipak, taj izvorni kajkavski štih još uvijek se može uočiti u nestandardnoj inačici Narodil nam se je kralj nebeski.

Druga pjesma koju kao također jednu od najstarijih treba spomenuti jest pjesma U to vrijeme godišta. Stoljećima se ta pjesma, često i kao jedina pjesma kojom su praćene božićne mise, pjevala na hrvatskom jugu, po uzmorskim krajevima od Istre do Dubrovnika i u gorskoj unutrašnjosti Dalmacije, Hercegovine i Bosne. Početnim motivom, pa i samim naslovom veže se uz latinski himan In hoc anni circulo (što doslovno znači isto što i naše u to vrijeme godišta) zabilježen u Francuskoj još u 11. stoljeću. No naša je pjesma i sadržajem, brojem kitica i stihova, pa i melodijski posve drugačija od latinskoga himna s kojim dijeli isto ime i početni motiv. Sačuvano je više povijesnih zapisa ove pjesme. Najstariji je primjer iz Petrisova zbornika, iz Vrbnika na Krku iz 1468. i potom u Rapskoj pjesmarici (danas u Oxfordu) svećenika Mateja Pičića iz 1470. Bosanski franjevac Matija Divković uvrstio je ovu pjesmu u svoje djelo Nauk krstjanski, tiskano u Mlecima 1611. Najopsežnija inačica od čak 120 stihova nalazi se u Dubrovačkom evanđelistaru, objavljena je 1784. te u kasnijim izdanjima iz 1841. i 1921. godine. Ova pjesma zapisivana je različitim pismima kojima se kroz povijest služe Hrvati: glagoljicom, latinicom i zapadnom ili bosanskom ćirilicom ili bolje bosanicom. Zapisana je i kao čakavsko ikavska, štokavsko ijekavska i štokavsko ikavska. Postoji i kajkavsko ekavska inačica ove stare hrvatske božićne pjesme. Nalazi se, naime, u Pavlinskoj pjesmarici iz 1644. kao i u sva tri spomenuta izdanja zbornika Cithara octochorda, od 1701. do 1723. i 1757. godine. Tako je ovaj srednjovjekovni latinski himan In hoc anni circulo, kroz svoju povijest, u različitim hrvatskim redakcijama (Va se vrime godišća, Va vse vrime godišća, U se vr`jeme godišća, U sie vrieme godišta, U se vrime godišća, U sve vrime godišća, U sej v`rjeme godišta, U se vrime godišta, U to vrijeme godišta, Vu to vreme godišća, a moguće da ih ima još) doista pravi spomenik posebnosti hrvatskoga jezika koji nije niti može biti isti s bilo kojim drugim jezikom ma koliko danas s njima bio sličan i razumljiv. Povijest hrvatskoga jezika, izražena i u povijesti ove božićne pjesme što je Dubrovčani jednostavno zovu PJEĆE (prema navodu Miha Demovića) izdvaja ga kao poseban individualitet među jezicima ne samo po njegovu imenu nego i po njegovim povijesnim oblicima. Kao i pjesma Narodi nam se tako se i pjesma U to vrijeme godišta ponekad može čuti s devijacijom prvoga stiha, pa se pjeva u sve vrijeme godišta. Do zabune očito dolazi zato što se ona starohrvatska posvojna zamjenica se razumjela kao sve. Malo se zna da je znameniti naš književnik Vjenceslav Novak 1891. u svom djelu Starohrvatske crkvene popijevke ispravno uočio da ta stara posvojna zamjenica se ovdje ne znači sve, nego isto što i latinska hoc (što znači to). Na srednjovjekovnim nadgrobnim natpisima, primjerice na stećcima piše se pisa, se leži, se bilig itd. a u značenju to (je) pisao, tu leži, to (je) spomenik. Dakle, danas je ispravno pjevati u to vrijeme godišta, a ne u sve vrijeme godišta. Prihvaćanjem te omaške čak se i supstancijalno mijenja smisao blagdanskog svetog vremena, koje nije sve vrijeme godine, kao ono svjetovno koje je sve godine, ali koje ne može dati sve ono što može dati samo to, božićno vrijeme.

Čitajmo hrvatsko božićno pjesništvo

Stoga, dragi moji, u ovo vrijeme došašća (kako smo nekada lijepo po naški nazivali advent) i Božića posvetite malo svojega vremena čitanju hrvatskoga božićnog pjesništva. Odaberite pjesme Nikole Šopa, Franje Meršića, Viktora Vide, Joje Ricova, Ivana Goluba, pa ne tako davnog Matičina predsjednika Igora Zidića i potpredsjednika Ante Stamaća, ali i tolikih drugih hrvatskih pjesnika – teško da ovaj popis može imati kraja! A za kraj ovogodišnje božićne čestitke dopustite (da pročitam) pjesmu Dragutina Domjanića iz 1925. godine (tada predsjednika Matice hrvatske):

Božić

Posipal bi snegom

vse pute

i spunil z veseljem

vse kute,

da smeh i popevka zvoni,

da brigah i tugah

ni,

da suza već oko ne muti

da vsaki v srcu

oćuti:

Božić je došel nam vesel,

vsakomu sreće

v sela i grad

meni takaj.